
U nedelju je u Sportskom žurnalu objavljen intervju sa kapitenom vaterpolo reprezentacije Srbije, Filipom Filipovićem.
U ovo doba prošle godine mediji su dizali nepotrebnu gužvu, opisujući kako je na mesti za trećeplasiranog na Svetskom prvenstvu Filip Filipović odmah skinuo medalju i stavio je u džep. Oni „koji sve znaju“ smatrali su da srpski kapiten svesno minimizira kako uspeh svoje tako i zlatnu medalju hrvatske reprezentacije.
Tada je kratko objasnio:
– Ko god me zna zna i to da odmah skidam medalju ako nije zlatna. To nema veze sa poštovanjem rezultata i Srbije i drugih ekipa.
Godinu dana kasnije nije skidao medalju. Ponosno je držao zlato na grudima, pehar dobijen od predsednika LEN Paola Barelija kao i priznanje za najboljeg igrača turnira koji mu je uručio sekretar TVPC Dejan Perišić.
– Divni momenti, svakako najlepši u mojoj kapitenskoj karijeri. Već je toliko toga rečeno o finalu sa Španijom da ne znam šta bih dodao. Bolji smo tim i verujem da bi u narednim susretima daleko lakše stizali do pobede. Ali ovo je specifičan susret bio.
Svašta je prolazilo kroz glavu onima koji duže prate vaterpolo. Španija je 2007. petercima stigla do bronze na SP u Melburnu. Dve godine kasnije Srbija je protiv istog rivala stigla do zlata na SP. Bilo je još peteraca u međusobnim duelima.
– Peterci su lutrija u većini slučajeva. Ali kada imate ovakve momke, smatram da smo ih doveli na jedan viši nivo! Kao kad na lutriji znate koji brojevi izlaze. Srbija je do sada četiri puta osvajala zlato. Prvi sa Mađarima u triler meču, drugi sa Crnom Gorom u, takođe dramatičnom susretu, treći u raspevanoj partiji sa Mađarima i poslednji u Areni gde nije bilo šanse da izgubimo i da je tim sveta igrao. Sada prvi put peterci, čudan osećaj. Bilo bi malo bez veze da je serija prekinuta na taj način. Srećom sve se dobro završilo.
Kod peteraca Filip je otvorio seriju. Sledili su ga Prlainović, Mandić, Aleksić i na kraju Ćuk.
– Mislim da je uvek takav redosled. Selektor odredi petoricu, mi se dogovorimo kojim redom. Nisam sumnjao, sve su to sjajni šuteri. Najlepše je bilo kada je Ćuk, koji nikada ne menja facu, pogodio i mrtav hladan jedva podigao ruku u znak trijumfa dok smo mi već na svoj, dobro poznati način slavili u vodi. Pravi kraj zanimljivog takmičenja. A verujte mi da smo poželeli da potraje još koji dan. Nama je bilo toliko lepo i prijatno da smo po prvi put poželeli tako nešto.
Svi se slažu da je Srbija imala pravi ispit u duelu sa Hrvatskom. Rival je imao vetar u leđa pobedama u Budimpešti, Splitu i Rijeci. Srbiji se nije dobro pisalo.
– Tako je izgledalo, ali znali smo tačno sta želimo u tom meču. Držali smo se dogovora, nismo menjali stil igre. Imali smo jedan sličan meč u Budimpešti godinu dana ranije, kada smo bili isto tako dobri i efikasni u napadu, ali nismo uspevali da uhvatimo ritam u odbrani. To je bio ključ uspeha ove godine! No da se vratim na prošlu godinu. Nisu me uzbudili porazi u Evropa kupu. Igrali smo kod njih, nekompletni u atmosferi slavlja zbog svetskog trona. Ne zaboravite da smo i u tim susretima jedno vreme diktirali igru.
Uoči polufinala Filip je novinarima dao sledeću izjavu:
– Kada pobediš uzastopno tri puta imaš vetar u leđa. Kada izgubiš tri puta moraš da se pogledaš u oči, presabereš i vidiš gde grešiš. Pa ako vidiš onda je dobro. Mislim da je naš motiv veći.
Posle meča nije se obazirao da udarac preko vode Lorena Fatovića. Da je rezultat bio drugačiji mogao je to da bude opasan momenat. Ovako…
– Ovako još bolje. Bila je to prava naša utakmica, meso u meso, kost u kost, odbrana pa sve ostalo! Znali smo šta hoćemo, igrana je „Srpska odbrana“ protiv koje se pobednički potez teško snalazi.
Filip je prvi put bio kapiten u Ruzi na finalu Svetske lige. Tada mu je gornji deo pehara pao na glavu. Rekli su, ko zna zašto je to dobro. Potom je vodio tim u Budimpešti. Nasledio je Živka Gocića.U jednom trenutku su svi srpski kapiteni bili u Barseloni: Vujasinović (do 2008), Udovičić (do 2013), Gocić (do 2017).
– Moja druga godina u toj ulozi. Pomogli mi svi saigrači, podelili smo uloge oko operativnih stvari. Rasteretili su me i tako treba da bude a i neke stvari treba da idu svojim tokom.
U odnosu na Budimpeštu 2017. ima jasno viđenje o atmosferi:
– Nije se promenilo ništa osim što treba da se istakne disciplina u svakom smislu. Bila je na mnogo višem nivou, proistekla je iz samosvesti igrača da prošle godine nije bila kako treba za ostvarenje vrhunskog rezultata. To je bilo i normalno posle onog olimpijskog ciklusa. Sami smo to digli na viši nivo.
Ova ekipa ima nešto što druge nemaju. Dan pred duel sa Hrvatskom Filipović je zamolio selektora Dejana Savića da se povratak sa treninga pomeri za 30 minuta kako bi momci popili piće u kafiću na plaži.
– Nije to prvi put od kako je ova ekipa na okupu. Ali je bio prvi na prvenstvu. Znate treneri su uvek opterećeni imamo li dovoljno vremena za trening, a samo mali broj zna da ima nešto i van bazena – kafić. Šalu na stranu, toliko dugo smo zajedno da se sve zna, a mlađima nije teško da se uklope. Volimo da smo zajedno i da imamo vremena za nas . Taj dan je bio poseban. Prle je častio ekipu za svoj 300. nastup, a okolnosti i atmosfera koja se napravila u tom trenutku je bila kao iz filma. A opet tako spontana i neponovljiva.
Tada su novinari zamolili Filipa da sa nekoliko kadrova zabeleže to druženje na plaži:
– Nemojte, molim vas…. Ovo je naše, privatno a znate da smo vam uvek na raspolaganju.
I novinari su ga poslušali, tim pre što ni jednog jedinog trenutka nisu imali problem sa snimanjem treninga, dobijanjem izjava.
– To je naš posao ali volim da se poštuju pravila. Kad smo sami onda smo sami i to ima razlog. I u Beogradu smo slavili u društvu porodice, uživali sa decom. Ogromni su to napori tih mesec i kusur dana pa su opuštanja bez javnosti potrebna.
Savić u Filipu ima desnu (levu) ruku. Njihovi razgovori daju rezultat.
– Šta bih ja morao da pričam o Saviću kada svet zna kakav je. Igrao sam sa njim, upoznao ga kao igrača. Rezultati govore kakav je selektor. Ali ima nešto harizmatično, upečatljivo. Rekao bih da on i čitav stručni štab funkcionišu besprekorno, da žive za uspeh ekipe ali pre svega za funkcionisanje koje će stvoriti atmosferu za pravi rezultat.
Euforija je bila potrebna Srbiji posle slabijeg rezultata fudbalera u Rusiji. Zna se i da su vaterpolisti zbog skromnosti, požrtvovanja, davanja maksimuma u svakom momentu ljubimci nacije.
– Znamo koliko nas vole i cene i to je naš vetar u leđa. Balkona nikad dosta, bili smo baš veseli. Drago mi je da je i sin Vuk (5) osetio kako to izgleda. Snašao se. Što se ponašanja tiče tako smo jednostavno naučeni. Od malena. Reprezentacija iznad svega. Tako je bilo, tako je sada, tako će biti uvek.
Toliko sam uzbuđen zbog reči i obećanja
Predsednik VSS Viktor Jelenić tokom boravka u Barseloni nije želeo igrače da opterećuje odličnim rezultatima razgovora sa predsednikom Aleksandrom Vučićem. Pustio je da prvi čovek države to sam kaže:
– Ono što smo čuli je zaista sjajno. Veliko ohrabrenje. Toliko sam uzbuđen zbog reči i obećanja koje smo dobili, da jedva čekam da viknem na sav glas da je vaterpolo zaista konačno dobio priznanje u svojoj zemlji! A to je najlepši mogući osećaj, kad vam kažem! Zna se za pokrivanje bazena u Vrnjačkoj banji, za regulisanje svih dugova, za veći budžet. Još smo pričali, čuo je neke naše ideje, predloge i zaista mislim da je vaterpolo ovim prijemom dobio nešto što nije imao do sada – sigurnu budućnost.
Srbija je MVP
O proglašenju za najboljeg igrača šampionata iskreno kaže:
– Nisam zadovoljan svojom igrom. Neka sude drugi, ali smatram da titula MVP pripada svim igračima, najmanje meni. Zapravo Srbija je MVP.
Dileme oko Reka
Nove su okolnosti u Pro Reku sa novim igračima i Ratkom Rudićem:
– Tako je, ne sviđa mi se mogućnost da ne igram celo prvenstvo. Razmisliću još nekoliko dana, da vidim šta želim pre svega od sebe jer moram da o tome mislim kako bi u Tokiju bio u pravoj formi.
Izvor: Sportski Žurnal